Kako potaknuti dijete da priča o strahu i brigama

Kako potaknuti dijete da priča o strahu i brigama

Što je strah?

Strah je jedna od primarnih emocija, uz radost, tugu, sram, ljutnju i ljubav. Javlja vrlo rano i ima jaku motivacijsku snagu. Strah je emocija koja kod djece, kao i kod odraslih, pobuđuje obrambeno ponašanje, a mogu ga izazvati neki vanjski faktori, kao što su teške životne situacije poput rata i izbjeglištva, ali i unutarnji kada razmišljamo o nečemu što nas plaši. Bez obzira na izvor našeg straha, jednom kada ga osjetimo, naše cijelo tijelo se pokreće kako bi se obranilo i tako nas zaštitilo. 

Razvojni strahovi

U normalnim životnim okolnostima strahovi su sastavi dio života svakog djeteta i pojavljuju se te nestaju kako se dijete razvija i prelazi iz jedne razvojne faze u drugu. To su tzv. razvojni strahovi koju su  karakteristični za određenu dob djeteta. Strah od odvajanja je strah koji se pojavljuje u ranoj djetetovoj dobi i izražen je do otprilike druge godine djetetova života, a manifestira se plakanjem kada se dijete odvoji od poznatih osoba. Ovaj strah prati i strah od nepoznatih osoba, a povezan je s oprezom koji dijete osjeća prema ljudima koje ne poznaje. 

U dobi od tri i četiri godine dijete je već progovorilo i upija sadržaje kroz slikovnice, animirane filmove, ali i putem interneta. Dijete ima razvijenu maštu i može razlikovati pozitivne od negativnih likova pa se lako prestraši zlih vještica, čarobnjaka i sličnih nestvarnih likova. Ovaj strah od likova iz mašte nastavlja se i dalje u dobi od pet i šest godina, a pojavljuje se i strah od nekih stvarnih događaja poput nesreća, tjelesnih ozljeda, mraka, bolesti. 

Ovakvi razvojni strahovi zahtijevaju roditeljsku pažnju, razumijevanje, strpljenje i prihvaćanje djetetovih strahova te uglavnom ne zahtijevaju stručnu pomoć.

Znakovi straha kod djeteta

Kod manjeg djeteta strah se lako može uočiti jer se dijete opire, plače, negoduje. Nešto starijeg djeteta, predškolske dobi ili nižih razreda osnovne škole, strah se očituje kroz napetost, zabrinutost i zatvaranje u sebe. Dijete može pokazati strah i kroz tjelesne reakcije kao što je trbobolja, glavobolja, lupanje srca, znojenje, tikovi. 

Međutim, neka djeca neće pokazivati znakove straha što ne znači da se ne boje. Zato je dobro otvoreno popričati s djetetom ne skrivajući svoje emocije. 

Ako primjetite da se dijete boji pokušajte otkriti razlog straha. 

Smjernice za razgovor s djetetom o strahu i brigama

Važno je da roditelji otvoreno razgovaraju s djetetom o svim emocijama pa tako i o njegovim strahovima te mu dopuste slobodno izražavanje svoje osjećaja na različite načine, riječima, crtežom, kroz igru.

 Za početak, važno je da roditelji prihvate djetetov strah i ne umanjuju ga jer za dijete je njegov strah vrlo ozbiljan i uznemirujuć. Umanjujući djetetov strah riskiramo da se dijete još više povuče u sebe i zatvori, a to ne vodi rješenju problema koje strah izaziva.  

Ako dijete ne govori samo, a vidite da se boji, potaknite ga na razgovor. Odaberite neki smireniji trenutak u danu, kada niste u žurbi i kada niste napeti zbog svih vijesti koje ste čuli. Na primjer, možete s djetetom gledati film, čitati ili se igrati i spontano započeti razgovor o tome kako se osjeća. Doznajte kako se osjeća, što je čulo od onoga što ga je uznemirilo i kod njega potaknulo strah, što misli o tome.  

Djetetova pitanja u vama mogu izazvati nemir jer vam se može činiti da su brige prevelike za dijete. „Hoćemo li svi umrijeti u ratu“ ili „Znači li to da više nikada nećemo vidjeti svoj grad i prijatelje?“ su pitanja koja niti jednog roditelja ne mogu ostaviti ravnodušnima. Umirite dijete, zagrlite ga, recite mu da razumijete njegovu zabrinutost i pitajte ga što je točno čulo, zašto tako misli. Postavljajte podpitanja, pokušajte doznati što više detalja jer je važno da dijete kroz razgovor umanji svoju brigu i strah. Kada vam objasni zašto je tako prestrašeno i uznemireno, lakše ćete mu moći pomoći i utješiti ga. Tako će dijete ujedno dobiti poruku da se strahovi mogu ublažiti i savladati te da se briga može podijeliti. 

Iako ste i vi jako uznemireni i prestrašeni pokušajte ne dijeliti pretjerano svoje strahove i zabrinutosti s djetetom. Govorite smireno koliko je to moguće, pazite na rječnik i pazite na govor tijela. Nemojte koristiti „teške“ riječi kojima opisujete ratna stradanja. 

Pokušajte uvjeriti dijete da je na sigurnom i objasnite mu da mnogo ljudi na svijetu pokušava zaustaviti sukobe i da mnogi ljudi žele mir. 

Kada razgovarate s djetetom, izbjegavajte etiketiranje cijelog naroda, istaknite da su za rat krivi pojedinci, a da većina ljudi želi mirno rješenje. Pokušajte ne poticati predrasude koliko god to može biti teško. 

Pokušajte djetetovu pažnju usmjeriti na pozitivne priče poput obitelji koje su primile izbjegle obitelji, hitne službe koje pomažu na terenu, pozive na mir i zaustavljanje sukoba.

Naglasite djetetu da vas uvijek može pitati o stvarima koje ga brinu, da ste uvijek spremni na razgovor i s vremena na vrijeme provjerite kako se dijete osjeća. Prošećite s djetetom, potaknite ga na neku tjelesnu aktivnost jer će mu to umanjiti strah i napetost. Dajte djetetu neki topli napitak, lezite s njim, zagrlite ga, ispričajte neku priču sa sretnim završetkom, pokažite mu da postoji nada u bolju budućnost. 

Pitajte dijete što možete učiniti da se manje boji, ostavite upaljeno svjetlo noću, budite uz njega dok ne zaspe. 

Obratite pažnju na to što umiruje dijete i koristite te metode svaki puta kada vidite da dijete obuzima strah. 

Ako se osjećate tjeskobno i prestrašeno razgovarajte s članovima vaše obitelji, prijateljima ili osobom od povjerenja te pokušajte pratiti vijesti neprestano. Odredite vrijeme kada ćete se informirati i kada god je to moguće odvojite vrijeme za vrijeme koje ćete kvalitetno provesti s djetetom, u igri, rekreaciji i nekoj aktivnosti koja vas opušta.

Ako je dijete dulje vrijeme u strahu, teško ga možete umiriti, potišteno je, doživljava napadaje panike, osjećaja se bespomoćnim svakako potražite pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje. Isto vrijedi i za vas.